Gaius Iulius Caesar - Commentarii de bello Gallico
Godine 60. p.n.e. sklapa I trijumvirat (triumviratus – savez trojice) sa Gnejom Pompejem Velikim, najslavnijim rimskim generalom, i Gajem Licinijem Krasom, najbogatijim Rimljaninom, radi međusobnog pomaganja u postizanju ciljeva u političkoj borbi, odnosno preuzimanju vlasti u republici iz ruku senata. Savez je učvršćen udajom Cezarove kćerke-jedinice Julije za Pompeja. Kao konzul, 59. godine Cezar se bori protiv senata, čija je moć veoma oslabljena, a trijumvirat uspešno sprovodi svoju političku volju, te vrši podelu vlasti tako, da Cezar, uzimajući na upravu cisalpinsku i transalpinsku Galiju (Gallia citerior & ulterior), već 58. godine preuzima kontrolu nad Galijom, gde ostaje osam godina.
U vreme Cezarovog dolaska u transalpinsku Galiju pokrajina Keltska Galija (srednja Francuska – između reka Garone, Sene, Marne i Rajne), koja se na severu graničila s pokrajinom Belgijom, a na jugu s pokrajinom Akvitanijom i Narbonskom Galijom, još nije bila pokorena od strane Rimljana, i lokalna plemena su vodila česte međusobne ratove. Od lokalnih plemena Keltske Galije Hevećani (Helvetii) su bili najhrabriji i najborbeniji, jer su se gotovo svakodnevno ogledali u borbama sa svojim susedima preko Rajne, sa Germanima, tako što su ili sami upadali na njihovu teritoriju, ili su ih isterivali sa svoje teritorije.
Kod Helvećana je, kako kaže Cezar, Orgetorig (Orgetorix) bio daleko najpoznatiji i najbogatiji. Podstaknut željom za vlašću, on je za vreme konzula M. Mesale i M. Pizona (61. g.p.n.e.) skovao zaveru plemstva i nagovorio građane da sa celokupnom svojom imovinom izađu iz zemlje (Helvećana), jer, budući da Helvećani hrabrošću nadmašuju sva ostala plemena, lako će zagospodariti celom Galijom. Po mišljenju Cezara, tim lakše ih je nagovorio, što je njihova teritorija imala veoma pogodan prirodno zaštićen položaj (I,c.2.), koji im je omogućavao da ne budu napadani od strane ostalih galskih plemena, te su bili veoma željni ratovanja, a smatrali su i da im je teritorija premala i naspram broja stanovnika i naspram ratne slave koju su uživali kao hrabri borci, a bili su i dobro uvežbani svakodnevnim ratovima s Germanima. Orgetorig je, dakle, krenuo u obilazak ostalih susednih galskih plemena, pre svega, teritorijalno najbližih Sekvanaca i nešto udaljenijih Heduanaca, da nagovori najuglednije od plemića da urade isto što i on, tj. da prisvoje kraljevsku vlast u svojim državama, a onda bi njihova tri plemena mogla da nametnu vlast čitavoj Galiji. Helvećani su, međutim, otkrili Orgetorigove namere i osudili ga na smrt po njihovom običaju, spaljivanjem. Ali su Helvećani posle Orgetorigove smrti ipak pokušali da izvedu ono na što ih je Orgetorig nagovarao, tj. da izađu sa svoje teritorije sa zapadne obale Rajne i krenu preko teritorije Sekvanaca prema Heduancima, i dalje, prema zemlji Santona, koja se prostirala severno od reke Garone prema obali Okeana. Za Rimljane bi bilo nepovoljno da Helvećani ostvare svoje namere, jer bi za sobom povukli mnoga druga galska plemena, što bi dovelo do slabljenja rimske moći i uticaja u Galiji uopšte. Kada su Helvećani već prešli teritoriju Sekvanaca, i stigli u zemlju Heduanaca čije su njive počeli da pustoše, ovi pošalju Cezaru legate da zatraže pomoć. U isto vreme je pomoć od Rimljana zatražilo i pleme Ambara i Alobroga, te je Cezar zaključio da mora da spreči Helvećane da idu dalje prema Santonima, jer će u potpunosti uništiti imovinu plemena koja su obraćanjem za pomoć Rimljanima automatski postala njihovi saveznici. Stoga je iznenada napao sa tri legije one Helvećane koji još nisu uspeli da pređu reku Arar koja se uliva u Ronu između teritorije Sekvanaca i Heduanaca i, porazivši ih, okrenuo novi list svoje politike i započeo niz svojih pobeda u Galiji.
Rimsko pokoravanje transalpinske Galije (Gallia ulterior/transalpina) pod Cezarovim vođstvom je trajalo sedam godina, za koje je vreme Cezar marljivo beležio sve svoje poduhvate, svaku vojnu akciju ne samo u Galiji, već i u Germaniji i u Britaniji, opisivao teren i narode sa kojima je dolazio u kontakt, kao i sve njihove običaje, društvene i verske institucije, imena vođa i uglednih članova njihovih zajednica, što je sve sačuvano u delu Commentarii de bello Gallico – Zabeleške o galskom ratu, u 7 knjiga, koje je objavio verovatno 51. godine p.n.e., po povratku u Rim. Osmu knjigu, koliko ukupno sadrže Komentari, napisao je Cezarov oficir Aulo Hircije. Prvih sedam knjiga obuhvata događaje od 58. do 52. godine galskog ratovanja, a osma preostale dve godine – 51. i 50. godinu. Ovo delo, napisano u vidu memoara, zapravo je politički pamflet, kojim Cezar želi da opravda svoje vojne operacije pred svojim protivnicima koji su mu prebacivali da je vršio provokacije i nasilja u pokrajini, ali i da skrene pažnju rimske javnosti na svoje zasluge u širenju rimskih pokrajina. Jezik i stil izražavanja mu je jednostavan, čist i jasan – što je posledica i atikističkog pravca u govorništvu koji je Cezar sledio; trudi se da činjenice i događaje izlaže objektivno, čemu još više doprinosi upotreba trećeg umesto prvog lica u opisu događaja u kojima je sam učestvovao.
Drugo sačuvano delo Cezarovo jesu Commentarii de bello civili – Zabeleške o građanskom ratu, napisane u 3 knjige, o događajima iz 49. i 48. godine, tj. od Cezarovog prelaska s vojskom preko reke Rubikona na severu Italije („Alea iacta est!“), pa do Pompejeve smrti.
Dok je Cezar boravio u Galiji, njegove pristalice su pokušavali da zagospodare političkom situacijom u Rimu. To je izazvalo bes Pompeja i Krasa. Sukobi su rezultirali sastankom trojice trijumvira u mestu Luka 56. godine p.n.e. Odlučeno je da Cezar i dalje upravlja Galijom, a da Pompej i Kras ostanu na pozicijama konzula do 55. godine p.n.e., nakon čega bi preuzeli upravljanje nad provincijama. Ali ovaj dogovor je samo privremeno smirio uzavrele srasti trojice željnih vlasti i časti. Po dogovoru 55. godine p.n.e. Kras je preuzeo kontrolu nad provincijom Sirijom, ali je ubrzo poginuo u ratnim sukobima. Potom je na porođaju umrla Cezarova kćerka Julija, Pompejeva žena. Time je došlo do još većeg zahlađenja odnosa između Cezara i Pompeja, i sukoba koji su pretili da prerastu u otvoren i krvavi sukob. Bio je to uvod u građanski rat koji će uslediti. Pompej je zahtevao od Cezara da napusti službu u Galiji, dok je Cezar zahtevao da obojica njegovih kolega-trijumvira istovremeno daju ostavke. Ni jedan nije hteo da učini ustupak drugom. Pompej je u Rimu počeo ponovo da se približava senatu i uspeo je da zadobije većinu u ovom starom upravljačkom telu koje je upravo delovanjem trijumvira bilo izgubilo svu moć. Kada je Cezaru istekao petogodišnji rok prokonzula 50. godine p.n.e., pozvan je u Rim. Senat mu je naredio da se pojavi u Rimu, ali da pre toga raspusti svoju vojsku, koja je u međuvremenu postala apsolutno privržena Cezaru, ili će u suprotnom biti proglašen za neprijatelja Rima. Cezar je znao da će u Rimu biti bespomoćan ukoliko nema imunitet kao konzul/prokonzul, ili ukoliko izgubi bezbedno zaleđe koje mu donosi zapovedništvo nad odanim legijama. Odbio je naredbu senata da se vrati u Rim onako kako su senat i Pompej zahtevali, i kako je bilo zakonom ustanovljeno, i 10. januara 49. godine p.n.e. krenuo je sa svojim vojnicima iz Galije ka reci Rubikonu (rubeus = crvena reka) koja je delila provinciju cisalpinsku Galiju od Italije na severoistoku, prešao je tu reku izrekavši čuvene reči „Alea iacta est“ i krenuo na jug prema Rimu. Alea iacta est! (Kocka je bačena!) i danas označava neopozivu odluku, a reka Rubikon je postala metafora za tačku s koje više nema povratka, jer je po zakonima senata u vreme Cezara ta rečica, koja izvire u Apeninskom gorju i uliva se u severni Jadran, bila granična linija na ovoj strani Italije, koju ni jedan vojskovođa s vojskom nije smeo da pređe, kako ne bi doveo Rim u opasnost od samovoljnih vojnih akcija. U suprotnom, bio bi automatski osuđen na smrt. Cezar je prekršio ovaj zakon i time označio neminovnost izbijanja građanskog rata.
Komentari o građanskom ratu su, u stvari, nastavak Komentara o galskom ratu, pisani na brzinu, u vreme oružanih borbi u Rimu – zato i tako kratkog obima (3 knjige), i predstavljaju tendenciozan spis kojim Cezar želi da odbrani sebe, odnosno da skine sa sebe optužbu da je on izazvao građanski rat. Kako sam Cezar nije opisao sve događaje do kraja građanskog rata, neki su drugi autori preuzeli na sebe da zabeleže dešavanja posle Pompejeve smrti – tako se za pomenutog Cezarovog generala Hircija pretpostavlja da je napisao Aleksandrijski rat (Bellum Alexandrinum), a druga dva (nepoznata) autora Bellum Africanum (Afrički rat) i Bellum Hispaniense (Španski rat). I u ovom delu dolazi do izražaja Cezarov izvanredan pripovedački talenat, jednostavno i konkretno izlaganje, a neisticanje sebe u prvi plan daje utisak nepristrasnog hroničara.
Pored ovih memoarsko-istoriografskih dela Cezar se ogledao i u drugim književnim vrstama. Napisao je filološki spis De analogia (O analogiji), tragediju Edip, politički spis Anticato (Antikaton), De astris (O zvezdama), nekoliko pesama i mnogobrojna pisma – što nam nije ostalo sačuvano, ali je ocenjeno kao književno veoma vredno stvaralaštvo. Cezar je osnovao i izdavao i prve novine u Rimu, koje su antički autori zvali acta diurna, acta publica, ili commentarii diurni. Sadržaj im je bio zvaničan i opšti – dvorske vesti, carske naredbe, senatske sednice, prodigia (neobične pojave), razne novosti, rođenja, venčanja, smrtni slučajevi, itd., a služile su kao lokalna hronika o dnevnim događajima, kao što su lokalne vesti danas u našim novinama.
Cezaru su kao diktatoru bile dostupne sve oznake jednoga monarha. Nosio je šarenu togu i tuniku izvezenu palmovim grančicama, lovorov venac, kovao je novac sa svojim likom, a mesec Quintilis (ranije peti, a zatim sedmi mesec rimskog kalendara) nazvan je Iulius u njegovu čast, da bi se obeležila reforma kalendara (julijanski kalendar), koju je on pokrenuo angažujući za to stručnjaka astrologa Sozigena.
Veliki vojskovođa, uspešni imperator i političar verovatno sposoban da izvrši i ostale neophodne konkretne promene u državi da bi očuvao snagu i granice imperije duže nego što je to pošlo za rukom nizu dinastijskih i vojničkih careva iza njega, ipak je 15. marta 44. godine p.n.e. bio sprečen da realizuje svoje dalje zamisli...
U vreme Cezarovog dolaska u transalpinsku Galiju pokrajina Keltska Galija (srednja Francuska – između reka Garone, Sene, Marne i Rajne), koja se na severu graničila s pokrajinom Belgijom, a na jugu s pokrajinom Akvitanijom i Narbonskom Galijom, još nije bila pokorena od strane Rimljana, i lokalna plemena su vodila česte međusobne ratove. Od lokalnih plemena Keltske Galije Hevećani (Helvetii) su bili najhrabriji i najborbeniji, jer su se gotovo svakodnevno ogledali u borbama sa svojim susedima preko Rajne, sa Germanima, tako što su ili sami upadali na njihovu teritoriju, ili su ih isterivali sa svoje teritorije.
Kod Helvećana je, kako kaže Cezar, Orgetorig (Orgetorix) bio daleko najpoznatiji i najbogatiji. Podstaknut željom za vlašću, on je za vreme konzula M. Mesale i M. Pizona (61. g.p.n.e.) skovao zaveru plemstva i nagovorio građane da sa celokupnom svojom imovinom izađu iz zemlje (Helvećana), jer, budući da Helvećani hrabrošću nadmašuju sva ostala plemena, lako će zagospodariti celom Galijom. Po mišljenju Cezara, tim lakše ih je nagovorio, što je njihova teritorija imala veoma pogodan prirodno zaštićen položaj (I,c.2.), koji im je omogućavao da ne budu napadani od strane ostalih galskih plemena, te su bili veoma željni ratovanja, a smatrali su i da im je teritorija premala i naspram broja stanovnika i naspram ratne slave koju su uživali kao hrabri borci, a bili su i dobro uvežbani svakodnevnim ratovima s Germanima. Orgetorig je, dakle, krenuo u obilazak ostalih susednih galskih plemena, pre svega, teritorijalno najbližih Sekvanaca i nešto udaljenijih Heduanaca, da nagovori najuglednije od plemića da urade isto što i on, tj. da prisvoje kraljevsku vlast u svojim državama, a onda bi njihova tri plemena mogla da nametnu vlast čitavoj Galiji. Helvećani su, međutim, otkrili Orgetorigove namere i osudili ga na smrt po njihovom običaju, spaljivanjem. Ali su Helvećani posle Orgetorigove smrti ipak pokušali da izvedu ono na što ih je Orgetorig nagovarao, tj. da izađu sa svoje teritorije sa zapadne obale Rajne i krenu preko teritorije Sekvanaca prema Heduancima, i dalje, prema zemlji Santona, koja se prostirala severno od reke Garone prema obali Okeana. Za Rimljane bi bilo nepovoljno da Helvećani ostvare svoje namere, jer bi za sobom povukli mnoga druga galska plemena, što bi dovelo do slabljenja rimske moći i uticaja u Galiji uopšte. Kada su Helvećani već prešli teritoriju Sekvanaca, i stigli u zemlju Heduanaca čije su njive počeli da pustoše, ovi pošalju Cezaru legate da zatraže pomoć. U isto vreme je pomoć od Rimljana zatražilo i pleme Ambara i Alobroga, te je Cezar zaključio da mora da spreči Helvećane da idu dalje prema Santonima, jer će u potpunosti uništiti imovinu plemena koja su obraćanjem za pomoć Rimljanima automatski postala njihovi saveznici. Stoga je iznenada napao sa tri legije one Helvećane koji još nisu uspeli da pređu reku Arar koja se uliva u Ronu između teritorije Sekvanaca i Heduanaca i, porazivši ih, okrenuo novi list svoje politike i započeo niz svojih pobeda u Galiji.
Rimsko pokoravanje transalpinske Galije (Gallia ulterior/transalpina) pod Cezarovim vođstvom je trajalo sedam godina, za koje je vreme Cezar marljivo beležio sve svoje poduhvate, svaku vojnu akciju ne samo u Galiji, već i u Germaniji i u Britaniji, opisivao teren i narode sa kojima je dolazio u kontakt, kao i sve njihove običaje, društvene i verske institucije, imena vođa i uglednih članova njihovih zajednica, što je sve sačuvano u delu Commentarii de bello Gallico – Zabeleške o galskom ratu, u 7 knjiga, koje je objavio verovatno 51. godine p.n.e., po povratku u Rim. Osmu knjigu, koliko ukupno sadrže Komentari, napisao je Cezarov oficir Aulo Hircije. Prvih sedam knjiga obuhvata događaje od 58. do 52. godine galskog ratovanja, a osma preostale dve godine – 51. i 50. godinu. Ovo delo, napisano u vidu memoara, zapravo je politički pamflet, kojim Cezar želi da opravda svoje vojne operacije pred svojim protivnicima koji su mu prebacivali da je vršio provokacije i nasilja u pokrajini, ali i da skrene pažnju rimske javnosti na svoje zasluge u širenju rimskih pokrajina. Jezik i stil izražavanja mu je jednostavan, čist i jasan – što je posledica i atikističkog pravca u govorništvu koji je Cezar sledio; trudi se da činjenice i događaje izlaže objektivno, čemu još više doprinosi upotreba trećeg umesto prvog lica u opisu događaja u kojima je sam učestvovao.
Drugo sačuvano delo Cezarovo jesu Commentarii de bello civili – Zabeleške o građanskom ratu, napisane u 3 knjige, o događajima iz 49. i 48. godine, tj. od Cezarovog prelaska s vojskom preko reke Rubikona na severu Italije („Alea iacta est!“), pa do Pompejeve smrti.
Dok je Cezar boravio u Galiji, njegove pristalice su pokušavali da zagospodare političkom situacijom u Rimu. To je izazvalo bes Pompeja i Krasa. Sukobi su rezultirali sastankom trojice trijumvira u mestu Luka 56. godine p.n.e. Odlučeno je da Cezar i dalje upravlja Galijom, a da Pompej i Kras ostanu na pozicijama konzula do 55. godine p.n.e., nakon čega bi preuzeli upravljanje nad provincijama. Ali ovaj dogovor je samo privremeno smirio uzavrele srasti trojice željnih vlasti i časti. Po dogovoru 55. godine p.n.e. Kras je preuzeo kontrolu nad provincijom Sirijom, ali je ubrzo poginuo u ratnim sukobima. Potom je na porođaju umrla Cezarova kćerka Julija, Pompejeva žena. Time je došlo do još većeg zahlađenja odnosa između Cezara i Pompeja, i sukoba koji su pretili da prerastu u otvoren i krvavi sukob. Bio je to uvod u građanski rat koji će uslediti. Pompej je zahtevao od Cezara da napusti službu u Galiji, dok je Cezar zahtevao da obojica njegovih kolega-trijumvira istovremeno daju ostavke. Ni jedan nije hteo da učini ustupak drugom. Pompej je u Rimu počeo ponovo da se približava senatu i uspeo je da zadobije većinu u ovom starom upravljačkom telu koje je upravo delovanjem trijumvira bilo izgubilo svu moć. Kada je Cezaru istekao petogodišnji rok prokonzula 50. godine p.n.e., pozvan je u Rim. Senat mu je naredio da se pojavi u Rimu, ali da pre toga raspusti svoju vojsku, koja je u međuvremenu postala apsolutno privržena Cezaru, ili će u suprotnom biti proglašen za neprijatelja Rima. Cezar je znao da će u Rimu biti bespomoćan ukoliko nema imunitet kao konzul/prokonzul, ili ukoliko izgubi bezbedno zaleđe koje mu donosi zapovedništvo nad odanim legijama. Odbio je naredbu senata da se vrati u Rim onako kako su senat i Pompej zahtevali, i kako je bilo zakonom ustanovljeno, i 10. januara 49. godine p.n.e. krenuo je sa svojim vojnicima iz Galije ka reci Rubikonu (rubeus = crvena reka) koja je delila provinciju cisalpinsku Galiju od Italije na severoistoku, prešao je tu reku izrekavši čuvene reči „Alea iacta est“ i krenuo na jug prema Rimu. Alea iacta est! (Kocka je bačena!) i danas označava neopozivu odluku, a reka Rubikon je postala metafora za tačku s koje više nema povratka, jer je po zakonima senata u vreme Cezara ta rečica, koja izvire u Apeninskom gorju i uliva se u severni Jadran, bila granična linija na ovoj strani Italije, koju ni jedan vojskovođa s vojskom nije smeo da pređe, kako ne bi doveo Rim u opasnost od samovoljnih vojnih akcija. U suprotnom, bio bi automatski osuđen na smrt. Cezar je prekršio ovaj zakon i time označio neminovnost izbijanja građanskog rata.
Komentari o građanskom ratu su, u stvari, nastavak Komentara o galskom ratu, pisani na brzinu, u vreme oružanih borbi u Rimu – zato i tako kratkog obima (3 knjige), i predstavljaju tendenciozan spis kojim Cezar želi da odbrani sebe, odnosno da skine sa sebe optužbu da je on izazvao građanski rat. Kako sam Cezar nije opisao sve događaje do kraja građanskog rata, neki su drugi autori preuzeli na sebe da zabeleže dešavanja posle Pompejeve smrti – tako se za pomenutog Cezarovog generala Hircija pretpostavlja da je napisao Aleksandrijski rat (Bellum Alexandrinum), a druga dva (nepoznata) autora Bellum Africanum (Afrički rat) i Bellum Hispaniense (Španski rat). I u ovom delu dolazi do izražaja Cezarov izvanredan pripovedački talenat, jednostavno i konkretno izlaganje, a neisticanje sebe u prvi plan daje utisak nepristrasnog hroničara.
Pored ovih memoarsko-istoriografskih dela Cezar se ogledao i u drugim književnim vrstama. Napisao je filološki spis De analogia (O analogiji), tragediju Edip, politički spis Anticato (Antikaton), De astris (O zvezdama), nekoliko pesama i mnogobrojna pisma – što nam nije ostalo sačuvano, ali je ocenjeno kao književno veoma vredno stvaralaštvo. Cezar je osnovao i izdavao i prve novine u Rimu, koje su antički autori zvali acta diurna, acta publica, ili commentarii diurni. Sadržaj im je bio zvaničan i opšti – dvorske vesti, carske naredbe, senatske sednice, prodigia (neobične pojave), razne novosti, rođenja, venčanja, smrtni slučajevi, itd., a služile su kao lokalna hronika o dnevnim događajima, kao što su lokalne vesti danas u našim novinama.
Cezaru su kao diktatoru bile dostupne sve oznake jednoga monarha. Nosio je šarenu togu i tuniku izvezenu palmovim grančicama, lovorov venac, kovao je novac sa svojim likom, a mesec Quintilis (ranije peti, a zatim sedmi mesec rimskog kalendara) nazvan je Iulius u njegovu čast, da bi se obeležila reforma kalendara (julijanski kalendar), koju je on pokrenuo angažujući za to stručnjaka astrologa Sozigena.
Veliki vojskovođa, uspešni imperator i političar verovatno sposoban da izvrši i ostale neophodne konkretne promene u državi da bi očuvao snagu i granice imperije duže nego što je to pošlo za rukom nizu dinastijskih i vojničkih careva iza njega, ipak je 15. marta 44. godine p.n.e. bio sprečen da realizuje svoje dalje zamisli...
CAIUS IULIUS CAESAR - COMMENTARII DE BELLO GALLICO
O Galiji
I, c. 1. Gallia est omnis divisa in partes tres, quarum unam incolunt Belgae, aliam Aquitani, tertiam qui ipsorum lingua Celtae, nostra Galli appellantur. Hi omnes lingua, institutis, legibus inter se differunt. Gallos ab Aquitanis Garumna flumen, a Belgis Matrona et Sequana dividit. Horum omnium fortissimi sunt Belgae, propterea quod a cultu atque humanitate provinciae longissime absunt, minimeque ad eos mercatores saepe commeant atque ea quae ad effeminandos animos pertinent important, proximique sunt Germanis, qui trans Rhenum incolunt, quibuscum continenter bellum gerunt. Qua de causa Helvetii quoque reliquos Gallos virtute praecedunt, quod fere cotidianis proeliis cum Germanis contendunt, cum aut suis finibus eos prohibent aut ipsi in eorum finibus bellum gerunt.
Eorum una pars, quam Gallos obtinere dictum est, initium capit a flumine Rhodano, continetur Garumna flumine, Oceano, finibus Belgarum, attingit etiam ab Sequanis et Helvetiis flumen Rhenum, vergit ad septentriones.
Belgae ab extremis Galliae finibus oriuntur, pertinent ad inferiorem partem fluminis Rheni, spectant in septentrionem et orientem solem. Aquitania a Garumna flumine ad Pyrenaeos montes et eam partem Oceani quae est ad Hispaniam, pertinet; spectat inter occasum solis et septentriones.
Komentar
I, c. 1. Pre nego što počne izlaganje događaja u svojim memoarima, Cezar daje sumaran pregled geografije Galije i njenih važnijih plemena. Iz njegovog opisa Galije vidimo da su Rimljani Galiju (okvirno teritorija današnje Francuske i Švajcarske) delili na tri dela:
a) Gallia citerior ili cisalpina (Ovostrana ili Cisalpinska Galija) – ovaj deo Galije je obuhvatao gornju Italiju od Alpa do Apenina,
b) Gallia Narbonensis ili Provincia Romana (Narbonska Galija ili Rimska provincija)– koja je dobila naziv po gradu Narbo (danas Narbonne u Lionskom zalivu), a obuhvatala je jugoistočnu Francusku (Languedoc i Provence), i za vreme rata s Galima koje Cezar opisuje u svojim Komentarima, već je bila pod Rimskom upravom
c) Gallia ulterior ili transalpina (Onostrana ili Transalpinska Galija) – čitav preostali, slobodni i nepokoreni deo Galije, zapadno od Provincije Romane, Cisalpinske Galije i reke Rajne, odnosno iza teritorije Germana
O Galiji
I, c. 1. Gallia est omnis divisa in partes tres, quarum unam incolunt Belgae, aliam Aquitani, tertiam qui ipsorum lingua Celtae, nostra Galli appellantur. Hi omnes lingua, institutis, legibus inter se differunt. Gallos ab Aquitanis Garumna flumen, a Belgis Matrona et Sequana dividit. Horum omnium fortissimi sunt Belgae, propterea quod a cultu atque humanitate provinciae longissime absunt, minimeque ad eos mercatores saepe commeant atque ea quae ad effeminandos animos pertinent important, proximique sunt Germanis, qui trans Rhenum incolunt, quibuscum continenter bellum gerunt. Qua de causa Helvetii quoque reliquos Gallos virtute praecedunt, quod fere cotidianis proeliis cum Germanis contendunt, cum aut suis finibus eos prohibent aut ipsi in eorum finibus bellum gerunt.
Eorum una pars, quam Gallos obtinere dictum est, initium capit a flumine Rhodano, continetur Garumna flumine, Oceano, finibus Belgarum, attingit etiam ab Sequanis et Helvetiis flumen Rhenum, vergit ad septentriones.
Belgae ab extremis Galliae finibus oriuntur, pertinent ad inferiorem partem fluminis Rheni, spectant in septentrionem et orientem solem. Aquitania a Garumna flumine ad Pyrenaeos montes et eam partem Oceani quae est ad Hispaniam, pertinet; spectat inter occasum solis et septentriones.
Komentar
I, c. 1. Pre nego što počne izlaganje događaja u svojim memoarima, Cezar daje sumaran pregled geografije Galije i njenih važnijih plemena. Iz njegovog opisa Galije vidimo da su Rimljani Galiju (okvirno teritorija današnje Francuske i Švajcarske) delili na tri dela:
a) Gallia citerior ili cisalpina (Ovostrana ili Cisalpinska Galija) – ovaj deo Galije je obuhvatao gornju Italiju od Alpa do Apenina,
b) Gallia Narbonensis ili Provincia Romana (Narbonska Galija ili Rimska provincija)– koja je dobila naziv po gradu Narbo (danas Narbonne u Lionskom zalivu), a obuhvatala je jugoistočnu Francusku (Languedoc i Provence), i za vreme rata s Galima koje Cezar opisuje u svojim Komentarima, već je bila pod Rimskom upravom
c) Gallia ulterior ili transalpina (Onostrana ili Transalpinska Galija) – čitav preostali, slobodni i nepokoreni deo Galije, zapadno od Provincije Romane, Cisalpinske Galije i reke Rajne, odnosno iza teritorije Germana
1. Gallia est omnis... – misli se na ovu poslednju, slobodnu, nepokorenu Galiju između Rajne, Alpa i Okeana, koju su Rimljani zvali (Gallia ulterior ili transalpina) – ova Galija je predmet Cezarovog memoarskog dela i, kako se na slici vidi, ona je bila podeljena na tri pokrajine:
a) Belgiju (Gallia Belgica), koja se nalazila na severu, između Britanskog okeana i reke Rajne (Rhenus),
b) Galiju u užem smislu, ili Keltsku Galiju (Gallia Celtica), čiju je granicu na jugu predstavljala reka Garona (Garumna flumen), a na severoistoku reka Sena (Sequana), Marna (Matrona) i gornji tok Rajne,
c) Akvitaniju, koja se prostirala na jugozapadu današnje Francuske i koju je od Keltske Galije i Provincije Romane delila reka Garona
2. quarum – gen. part. zbog nabrajanja triju pomenutih pokrajina Keltske Galije; unam... aliam... tertiam, sc. partem
3) ipsorum lingua... nostra lingua... – abl. instr., prevedi: na sopstvenom jeziku... na našem jeziku
4) lingua, institutis, legibus – abl. limit. ili respecti, prevedi: po jeziku, s obzirom na jezik
5) Gallos ab Aquitanis... Belgis – imena naroda se upotrebljavaju umesto naziva zemalja, prevedi: Galiju od Akvitanije... Belgije
6) Horum omnium – gen. part. zbog poređenja uz fortissimi
7) Garumna – danas Garona (Garonne), reka koja je predstavljala granicu između Akvitanije i Keltske Galije; Matrona – danas Marna (Marne), pritoka Sene; Sequana – danas Sena (Seine), na kojoj se nlalazio grad Lutetia Parisiorum (Pariz) 1*
8) propterea quod – quod facticum
9) a cultu atque humanitate – stilska figura hendiadyoin (ἓν διὰ δύοιν); cultus ovde označava materijalnu kulturu ili način življenja, a humanitas duhovnu kulturu ili obrazovanost, uglađenost; prevedi: od civilizacije. U latinskom jeziku se dva sinonima illi izraza sa bliskim značenjem često povezuju veznicima et, -que, atque, ac; jedan od tih izraza se shvata kao subordiniran drugom i, ako su to dve imenice, prevode se obično jednom imenicom i jednim pridevom koji pobliže određuje tu imenicu – uporedi: assiduitas et industria = neumorna marljivost, moderatio et sapientia = mudra umerenost, i sl.
10) provinciae, sc. Romanae – misli se na rimsku provinciju Gallia Narbonensis, ili današnju Provansu (Provincia i Languedoc)
11) minimeque – poveži sa saepe – stil. fig. litota = et rarissime, prevedi: vrlo retko
12) mercatores – naročito su trgovci iz grčke kolonije Marsej (Massilia, današnji Marseille) vodili razgranatu trgovinu sa Galijom
13) ea, quae... pertinet – prevedi: ono što se odnosi... – pod tim se podrazumeva roba koju trgovci donose
14) ad effeminandos animos – zamena gerunda gerundivom (= ad effeminandum animos)
15) incolunt – prevedi intranzitivno: žive
16) Qua de causa... quod... cum aut... = prevedi: S tog razloga... što... time što ili... (quod facticum; cum concidens/explicativum)
17) Helvetii – Helvećani, keltsko pleme, koje je živelo u Helveciji (Helvetia, današnja Švajcarska), između Ženevskog jezera (antičko Lacus Lemanus), planine Jure i reke Rajne
18) prohibent = arcent
19) Eorum una pars = horum omnium (sc. finium) una pars
20) quam Gallos obtinere dictum est – acc. c. inf. uz verbum regens dictum est, koji je upotrebljen bezlično – prevedi: za koji (sc. partem = deo) kažu da drže Gali
21) initium capit = incipit – nadoveži na una pars, quam
22) Rhodanus – današnja Rona, koja teče kroz Ženevsko jezero i uliva se u Lionski zaliv
23) continetur = okružen je
24) Sequani – Sekvanci, veliko keltsko pleme, koje je živelo na desnoj obali reke Rone
25) Rhenus – reka Rajna
26) vergit ad = spectat in = okrenut je ka, gleda prema, prostire se ka
27) Belgae – vidi napomenu br. 5.: Belgija
28) oriuntur = initium capit = počinje; pertinent = seže do; spectant = prostire se ka
29) (in) orientem solem < oriens, -entis, m. = istok
30) et (sc. ad) eam partem Oceani
31) quae est ad Hispaniam = quae attingit ad Hispaniam
32) pertinet – predikat za Aquitania
33) spectat inter... = spectat in eam partem, quae est inter... (tj. prema severozapadu)
1* Lutecija – antička Lutetia, najvažniji centar plemena Parisii (Parisii, -orum, m.), označavana obično s atributom od imena ovog plemena (Parisiorum), koji kasnije postaje zvanični naziv sedišta niklog na ovom antičkom lokalitetu
a) Belgiju (Gallia Belgica), koja se nalazila na severu, između Britanskog okeana i reke Rajne (Rhenus),
b) Galiju u užem smislu, ili Keltsku Galiju (Gallia Celtica), čiju je granicu na jugu predstavljala reka Garona (Garumna flumen), a na severoistoku reka Sena (Sequana), Marna (Matrona) i gornji tok Rajne,
c) Akvitaniju, koja se prostirala na jugozapadu današnje Francuske i koju je od Keltske Galije i Provincije Romane delila reka Garona
2. quarum – gen. part. zbog nabrajanja triju pomenutih pokrajina Keltske Galije; unam... aliam... tertiam, sc. partem
3) ipsorum lingua... nostra lingua... – abl. instr., prevedi: na sopstvenom jeziku... na našem jeziku
4) lingua, institutis, legibus – abl. limit. ili respecti, prevedi: po jeziku, s obzirom na jezik
5) Gallos ab Aquitanis... Belgis – imena naroda se upotrebljavaju umesto naziva zemalja, prevedi: Galiju od Akvitanije... Belgije
6) Horum omnium – gen. part. zbog poređenja uz fortissimi
7) Garumna – danas Garona (Garonne), reka koja je predstavljala granicu između Akvitanije i Keltske Galije; Matrona – danas Marna (Marne), pritoka Sene; Sequana – danas Sena (Seine), na kojoj se nlalazio grad Lutetia Parisiorum (Pariz) 1*
8) propterea quod – quod facticum
9) a cultu atque humanitate – stilska figura hendiadyoin (ἓν διὰ δύοιν); cultus ovde označava materijalnu kulturu ili način življenja, a humanitas duhovnu kulturu ili obrazovanost, uglađenost; prevedi: od civilizacije. U latinskom jeziku se dva sinonima illi izraza sa bliskim značenjem često povezuju veznicima et, -que, atque, ac; jedan od tih izraza se shvata kao subordiniran drugom i, ako su to dve imenice, prevode se obično jednom imenicom i jednim pridevom koji pobliže određuje tu imenicu – uporedi: assiduitas et industria = neumorna marljivost, moderatio et sapientia = mudra umerenost, i sl.
10) provinciae, sc. Romanae – misli se na rimsku provinciju Gallia Narbonensis, ili današnju Provansu (Provincia i Languedoc)
11) minimeque – poveži sa saepe – stil. fig. litota = et rarissime, prevedi: vrlo retko
12) mercatores – naročito su trgovci iz grčke kolonije Marsej (Massilia, današnji Marseille) vodili razgranatu trgovinu sa Galijom
13) ea, quae... pertinet – prevedi: ono što se odnosi... – pod tim se podrazumeva roba koju trgovci donose
14) ad effeminandos animos – zamena gerunda gerundivom (= ad effeminandum animos)
15) incolunt – prevedi intranzitivno: žive
16) Qua de causa... quod... cum aut... = prevedi: S tog razloga... što... time što ili... (quod facticum; cum concidens/explicativum)
17) Helvetii – Helvećani, keltsko pleme, koje je živelo u Helveciji (Helvetia, današnja Švajcarska), između Ženevskog jezera (antičko Lacus Lemanus), planine Jure i reke Rajne
18) prohibent = arcent
19) Eorum una pars = horum omnium (sc. finium) una pars
20) quam Gallos obtinere dictum est – acc. c. inf. uz verbum regens dictum est, koji je upotrebljen bezlično – prevedi: za koji (sc. partem = deo) kažu da drže Gali
21) initium capit = incipit – nadoveži na una pars, quam
22) Rhodanus – današnja Rona, koja teče kroz Ženevsko jezero i uliva se u Lionski zaliv
23) continetur = okružen je
24) Sequani – Sekvanci, veliko keltsko pleme, koje je živelo na desnoj obali reke Rone
25) Rhenus – reka Rajna
26) vergit ad = spectat in = okrenut je ka, gleda prema, prostire se ka
27) Belgae – vidi napomenu br. 5.: Belgija
28) oriuntur = initium capit = počinje; pertinent = seže do; spectant = prostire se ka
29) (in) orientem solem < oriens, -entis, m. = istok
30) et (sc. ad) eam partem Oceani
31) quae est ad Hispaniam = quae attingit ad Hispaniam
32) pertinet – predikat za Aquitania
33) spectat inter... = spectat in eam partem, quae est inter... (tj. prema severozapadu)
1* Lutecija – antička Lutetia, najvažniji centar plemena Parisii (Parisii, -orum, m.), označavana obično s atributom od imena ovog plemena (Parisiorum), koji kasnije postaje zvanični naziv sedišta niklog na ovom antičkom lokalitetu
galski-rat-gradjanski-rat_gaj-julije-cezar.pdf | |
File Size: | 1528 kb |
File Type: |
Gaius Iulius Caesar, Commentarii de bello Gallico - translatio Anglica & Gallica
Marcus Tullius Cicero - Curriculum vitae
|
Писао је и песме и бавио се превођењем Платонових дела на латински језик. Слушао је велике говорнике у Риму, Марка Антонија и Лицинија Краса, који су се бавили и политиком, учио код правника Муција Сцеволе, путовао је на Родос да слуша предавања чувеног учитеља реторике, Аполонија Молона, и дружио се с Титом Помпонијем Атиком, који му је остао највернији пријатељ све до краја живота, а био му је све време и саветник и издавач његових дела /„Писма Атику“/.
Цицерон је своју адвокатску каријеру започео врло млад, са 25 година, једном цивилном парницом, а 80. године п.н.е., у криминалној парници је успешно одбранио Секста Росција Америна, кога су противници оптужили да је убио свог оца. После овога успешног одбрамбеног говора Цицерон је увидео да је за њега најбоље да се склони на неко време из Рима, јер је у свом говору „За Росција“ напао, између осталих, и Хрисогона, једног од фаворита тадашњег најмоћнијег човека у Риму, Луција Корнелија Суле, који је крајем 81. гидине предложен за диктатора без ограничења владавине.
Тако 79. године, под изговором да поправи своје слабо здравље, али и да се усаврши у говорничкој вештини, Цицерон отпутује прво у Грчку, затим одатле у Азију. У Атини слуша грчке реторе и философе, а на Родосу свога старог познаника Молона, који га је одвратио од китњастог азијанског стила у говорништву, и окренуо ка конкретном атицистичком говорништву.
После две године се Цицерон враћа у Рим да би наставио да се бави адвокатуром и да ступи у државну службу. Ту почиње његова сјајна и брза каријера од скоројевића /homo novus/ до државника са почасном титулом "отац отаџбине" /pater patriae/, линија успона на којој је сва своја звања постигао „suo anno“ (у младим годинама живота, тј. у години живота прописаној за одређено звање). Ова линија успона у Цицероновој каријери изгледа овако:
- 75. године је квестор у Лилибеју на Сицилији, где му је после неколико година поверена парница против злогласног Вера, који је као намесник три године пљачкао ово острво;
- 69. године је курулски едил, и као homo novus улази у редове племства;
- 66. године постаје претор; у једном државном говору подупире предлог да се заповед-ништво у рату против Митридата повери Помпеју;
- 63. године је конзул, и овим се звањем необично поноси; открива Катилинину заверу, чије учеснике даје да се погубе, а сам добија од Сената почасни назив pater patriae; сада, на врхунцу своје каријере и славе, сања о томе да постане велики државник, али након овога времена његов положај почиње да слаби.
После конзуловања Цицеронов животни пут прате неизвесности и лично колебање у пристајању уз ову или ону страну државних сила, у којима Цицерон некако увек бира ону страну којој није суђена победа. Његову даљу судбину као грађанина, али и као адвоката, па и књижевника, одређују догађаји који се нижу по следећем редоследу:
- 60. године, за време I триумвирата, напуштају га оптимати, а присталице народне странке раде му о глави;
- 58. године га народни трибун Клодије, цезаровац, оптужи да је без суђења дао погубити вође Катилинине завере; Цицерон одлази у прогонство;
- 56. године се Цицерон враћа у Рим уз помоћ аристократске странке;
- 52. године Цицерон неуспешно брани Милона, чије су чете убиле цезаровца Клодија;
- 51. године као проконзул Цицерон одлази у Киликију, где доводи у ред хаотично стање, и због успешне борбе против разбојничких чета добија назив imperator;
- 49. године Цицерон се враћа у Рим из Киликије, и у грађанском рату који је избио између Цезара и Помпеја, после извесног колебања стаје уз Помпеја;
- 48. године, после битке код Фарсала и погибије Помпеја, Цезар опрости Цицерону, али под условом да се повуче из јавног живота;
- 48.–44. године Цицерон борави на селу, бави се писањем својих реторичких и философских дела, ређе долази у Рим да брани понеког од пријатеља; у овом периоду су га задесиле велике породичне трагедије – смрт вољене кћери Тулије – за коју утеху налази једино у писању;
- 44. године, после убиства Цезара од стране завереника, Цицерон стаје уз Сенат, против Цезаровог наследника Марка Антонија, и брани републику; у својим „Филипикама“ проглашава Антонија непријатељем домовине;
- 43. године, после дугог бежања пред Антонијем, са којим се млади Октавијан Аугуст ипак помирио, и склопио са њим и Лепидом II триумвират, Цицерон би ухваћен од стране Антонијевих војника и убијен, а његова одсечена глава и руке су изложене изнад говорнице на форуму, где је 14 пута држао своје отровне говоре против Антонија.
Marcus Tullius Cicero: Tusculanae disputationes
DAMOCLIS GLADIUS
M A R C I T U L L I C I C E R O N I S - TUSCULANARUM DISPUTATIONUM LIBRI QUINQUE: D A M O C L I S G L A D I U S
Lib. V, c. 21.
Quamquam hic quidem Dionysius ipse iudicavit quam esset beatus! Nam cum quidam ex eius assentatoribus, Damocles, vommemoraret in sermone copias eius, opes, maiestatem dominatus, rerum abundantiam, magnificentiam aedium regiarum, negaretque umquam beatiorem quemquam fuisse, "visne igitur, inquit, o Damocle, quoniam te haec vita delectat, ipse eam degustare et fortunam experiri meam?"
Cum se ille cupere dixisset, collocari iussit hominem in aureo lecto, strato pulcherrimo textili stragulo, magnificis operibus picto, abacosque complures ornavit argento auroque caelato. Tum ad mensam eximia forma pueros delectos iussit consistere eosque, nutum illius intuentes, diligenter ministrare.
Aderant unguenta, coronae; incendebantur odores; mensae conquisitissimis epulis exstruebantur. Fortunatus sibi Damocles videbatur. In hoc medio apparatu fulgentem gladium e lacunari saeta equina aptum demitti iussit, ut impenderet illius beati cervicibus. Itaque nec pulchros illos ministratores aspiciebat, nec plenum artis argentum, nec manum porrigebat in mensam; iam ipsae defluebant coronae; denique exoravit tyrannum ut abire liceret, quod iam beatus nollet esse. Satisne videtur declarasse Dionysius nihil esse ei beatum, cui semper aliqui terror impendeat? Atque ei ne integrum quidem erat, ut ad iustitiam remigraret, civibus libertatem et iura redderet; iis enim se adulescens improvida aetate irretierat erratis, eaque commiserat, ut salvus esse non posset, si sanus esse coepisset.
KOMENTAR
V. C. 21.
MARKO TULIJE CICERON: R a s p r a v e u T u s k u l u
DAMOKLOV MAČ
V. XXI
61. No, ovaj tiranin je i sam procenio koliko je bio srećan. Jer kada je Damokle, jedan od njegovih ulizica, u razgovoru spomenuo njegovu veliku vojsku, bogatstvo, veličanstvenu vlast, izobilje svega, velelepnost kraljevskih zgrada, i kada je tvrdio da niko nikada nije bio srećniji, Dionisije mu je rekao: "Damokle, pošto ti se moj život dopada, hoćeš li da ga sam oprobaš i da upoznaš moju sreću?"
Kada je ovaj rekao da hoće, Dionisije je naredio da ga smeste u zlatnu postelju pokrivenu divno izatkanim pokrivačem, ukrašenim krasnim vezovima, a na mnoge stočiće je dao postaviti predmete od srebra sa zlatnim reljefima. Potom je zapovedio da se uz trpezu postave veoma lepi dečaci koji će, pazeći na svaki Damoklov mig, spremno da ga dvore.
62. Tu je bilo zatim ulje za mazanje, venci, palili su se mirisi, trpeza se punila odabranim jelima. Damokle je sam sebi izgledao srećan. Dionisije je, u sred toga sjaja, naredio da se s tavanice spusti blistav mač privezan za konjsku dlaku, tako da visi iznad glave onoga srećnika. Tako Damokle nije primećivao ni one lepe dvorane ni srebrne predmete pune umetničkih ukrasa, niti je pružio ruku ka trpezi, a i venci su mu sami padali sa glave a da to nije ni opazio; najzad je zamolio tiranina da mu dopusti da ode jer više ne želi da bude srećan. Nije li Dionisije dovoljno jasno pokazao da nema nikakve sreće za čoveka nad kojim stalno lebdi opasnost? Dionisije više nije mogao ni da postane pravedan, da vrati građanima slobodu i prava. Jer on se još kao nerazuman mladić upleo u takve pogreške i počinio je takva nedela da mu ne bi bilo spasa ni da je počeo postupati kako razum nalaže.
preveo s latinskog: Ljubomir Crepajac
M A R C I T U L L I C I C E R O N I S - TUSCULANARUM DISPUTATIONUM LIBRI QUINQUE: D A M O C L I S G L A D I U S
Lib. V, c. 21.
Quamquam hic quidem Dionysius ipse iudicavit quam esset beatus! Nam cum quidam ex eius assentatoribus, Damocles, vommemoraret in sermone copias eius, opes, maiestatem dominatus, rerum abundantiam, magnificentiam aedium regiarum, negaretque umquam beatiorem quemquam fuisse, "visne igitur, inquit, o Damocle, quoniam te haec vita delectat, ipse eam degustare et fortunam experiri meam?"
Cum se ille cupere dixisset, collocari iussit hominem in aureo lecto, strato pulcherrimo textili stragulo, magnificis operibus picto, abacosque complures ornavit argento auroque caelato. Tum ad mensam eximia forma pueros delectos iussit consistere eosque, nutum illius intuentes, diligenter ministrare.
Aderant unguenta, coronae; incendebantur odores; mensae conquisitissimis epulis exstruebantur. Fortunatus sibi Damocles videbatur. In hoc medio apparatu fulgentem gladium e lacunari saeta equina aptum demitti iussit, ut impenderet illius beati cervicibus. Itaque nec pulchros illos ministratores aspiciebat, nec plenum artis argentum, nec manum porrigebat in mensam; iam ipsae defluebant coronae; denique exoravit tyrannum ut abire liceret, quod iam beatus nollet esse. Satisne videtur declarasse Dionysius nihil esse ei beatum, cui semper aliqui terror impendeat? Atque ei ne integrum quidem erat, ut ad iustitiam remigraret, civibus libertatem et iura redderet; iis enim se adulescens improvida aetate irretierat erratis, eaque commiserat, ut salvus esse non posset, si sanus esse coepisset.
KOMENTAR
V. C. 21.
- quamquam = međutim
- Damocles, is – Damoklo, dvoranin sirakuškog tiranina Dionizija Starijeg
- nutum… intuentes = prateći njegov mig
- in… apparatu = usred ovog sjaja
- ut = tačno, tako da
- defluebant coronae (de capite) = venci su mu spadali (sa glave) – venci ispleteni od cveća služili su kao ukras gostima za stolom
- beatus = srećan (ovde je upotrebljeno ironično)
- ei ne integrum quidem erat ut = on čak nije više bio gospodar da
- ad iustitiam remigraret = da se vrati pravdi
- iis… erratis = a onima koji su zabludeli
- adulescens improvida aetate = mladić u bezbrižno doba
- eaque commiserat = to je na sebe navukao
MARKO TULIJE CICERON: R a s p r a v e u T u s k u l u
DAMOKLOV MAČ
V. XXI
61. No, ovaj tiranin je i sam procenio koliko je bio srećan. Jer kada je Damokle, jedan od njegovih ulizica, u razgovoru spomenuo njegovu veliku vojsku, bogatstvo, veličanstvenu vlast, izobilje svega, velelepnost kraljevskih zgrada, i kada je tvrdio da niko nikada nije bio srećniji, Dionisije mu je rekao: "Damokle, pošto ti se moj život dopada, hoćeš li da ga sam oprobaš i da upoznaš moju sreću?"
Kada je ovaj rekao da hoće, Dionisije je naredio da ga smeste u zlatnu postelju pokrivenu divno izatkanim pokrivačem, ukrašenim krasnim vezovima, a na mnoge stočiće je dao postaviti predmete od srebra sa zlatnim reljefima. Potom je zapovedio da se uz trpezu postave veoma lepi dečaci koji će, pazeći na svaki Damoklov mig, spremno da ga dvore.
62. Tu je bilo zatim ulje za mazanje, venci, palili su se mirisi, trpeza se punila odabranim jelima. Damokle je sam sebi izgledao srećan. Dionisije je, u sred toga sjaja, naredio da se s tavanice spusti blistav mač privezan za konjsku dlaku, tako da visi iznad glave onoga srećnika. Tako Damokle nije primećivao ni one lepe dvorane ni srebrne predmete pune umetničkih ukrasa, niti je pružio ruku ka trpezi, a i venci su mu sami padali sa glave a da to nije ni opazio; najzad je zamolio tiranina da mu dopusti da ode jer više ne želi da bude srećan. Nije li Dionisije dovoljno jasno pokazao da nema nikakve sreće za čoveka nad kojim stalno lebdi opasnost? Dionisije više nije mogao ni da postane pravedan, da vrati građanima slobodu i prava. Jer on se još kao nerazuman mladić upleo u takve pogreške i počinio je takva nedela da mu ne bi bilo spasa ni da je počeo postupati kako razum nalaže.
preveo s latinskog: Ljubomir Crepajac
Marcus Tullius Cicero : On Pompey's Command
ovidii_tristium_iii,_x.ppsx | |
File Size: | 4394 kb |
File Type: | ppsx |
Корисни линкови:
Publii Ovidii Tristium IV -X - 1 Ille ego qui fuerim
Publii Ovidii Nasonis Tristium III-X - 13 Deep lies the snow
Publius Ovidius Naso - translatio Anglica Tristium IV - 10
Diffugere nives, redeunt iam gramina campis ...
Quinti Horatii Flacci Carminum liber IV, carmen 7
Diffugere nives, redeunt iam gramina campis
arboribusque comae;
mutat terra vices et decrescentia ripas
flumina praetereunt;
Diffugere nives, redeunt iam gramina campis
arboribusque comae;
mutat terra vices et decrescentia ripas
flumina praetereunt;
GAIUS VALERIUS CATULLUS
Carmen 5.
Carmen 46.
Корисни линкови:
Translatio iuxtalinearis Catulli carminis 46.
Gaius Valerius Catullus
Catulli carmina omnia translata iuxtalineariter
|
QUINTUS HORATIUS FLACCUS
Banduzijskom izvoru (oda III, 13.) O fons Bandusiae splendidior vitro, dulci digne mero non sine floribus, cras donaberis haedo, cui frons turgida cornibus primis et venerem et proelia destinat. 5 Frustra: nam gelidos inficiet tibi rubro sanguine rivos lascivi suboles gregis. Te flagrantis atrox hora Caniculae nescit tangere, tu frigus amabile 10 fessis vomere tauris praebes et pecori vago. Fies nobilium tu quoque fontium me dicente cavis impositam ilicem saxis, unde loquaces 15 lymphae desiliunt tuae. |